U prisustvu velikog broja crkvenih velikodostojnika iz regiona i šire, brojnih državnika i na hiljade vjernika, juče je u Podgorici sahranjen mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. Svetu liturgiju sa opelom služio je patrijarh srpski Irinej, nakon čega je kovčeg sa mitropolitovim tijelom iznijet iz hrama, i u duhovnom hodu prenesen, po mitropolitovoj želji, u kriptu Sabornog hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici gdje će počivati njegovi zemni ostaci.

Patrijarh Irinej je u oproštajnom slovu kazao da je mitropolit Amfilohije bio pokretač i nosilac duhovnih i svih obnova u Crnoj Gori.

– Danas smo se sabrali da molitveno ispratimo Gospodu našeg dragog i uvaženog blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, tamo gdje su naši sveti preci i tamo gdje ćemo i mi sada živi jednog dana biti. Nije nimalo slučajno što blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija njegova duhovna braća i saradnici na jevanđelskom polju, njegova vjerna pastva i brojni poštovani prijatelji ispraćaju na ovaj najvažniji i najsvečaniji put u našem životu samo jedan dan po praznovanju Svetoga Petra Cetinjskog, velikog i slavnog molitvenog pokrovitelja zetskog. Nije li ovo znak velike duhovne sličnosti ove dvije značajne ličnosti koje su upravljale katedrom zetskih mitropolita na Cetinju. Ovo je velika utjeha svima čija su srca danas ispunjena žalošću zbog rastanka sa našim poštovanim i uvaženim u Gospodu preminulim mitropolitom Amfilohijem – poručio je patrijarh Irinej.

Kako je kazao, ako uporedimo vrijeme i prilike u kojima su delali mitropoliti crnogorsko-primorski i Sveti Petar Cetinjski i mitropolit Amfilohije, primijetićemo da su se obojica hrabro i požrtvovano borili za opstanak pravoslavne vjere i otačkog predanja u Crnoj Gori.

– Mitropolit Amfilohije se po ustoličenju na tron cetinjskih mitropolita susreo sa mnogim neslućenim problemima i krajnje teškim stanjem. Dočekao ga je narod otuđen od vjere i svojih vjekovnih hrišćanskih običaja. Većina hramova je pretvorena u torove za stoku. Prazni i zapustjeli manastiri bez monaštva. Neznatan broj sveštenika. Bezbožnička ideologija likovala je u svojoj svemoći. Jednom riječju, duhovna zapuštenost u čitavom narodu. Uz pomoć Božiju, a upornim trudom i velikim naporom, mitropolit Amfilohije je apostolskom revnošću krčio korov na njivi Gospodnjoj, obnavljajući ono što je zapušteno i napušteno. Umjesto zvona sa ovaca i koza, nastanjenih po hramovima, zazvonila su crkvena zvona i umilni slavopoji Bogu. U obnovljene crkve i manastire počeo se sakupljati narod na praznična bogosluženja i svete liturgije. Obnovljeno je sveštenstvo i monaštvo, a time i vjera u narodu. Za relativno kratko vrijeme duhovno je vaskrsavala Crna Gora i postajala primjer i ugled srpskoj crkvi i srpskom narodu. Duhovno obnovljena Crna Gora sa mitropolitom Amfilohijem na čelu imala je snagu da se odupre i da stane u odbranu svojih svetinja i podigne duh i ugled svoga imena koga je prethodna vlast svela na nacionalnu manjinu – kazao je partijarh.

Istakao je i da je pokretač i nosilac duhovnih i svih obnova u Crnoj Gori bio naš dragi, blaženopočivši mitropolit Amfilohije, podržan sveštenstvom, monaštvom i vjernim narodom Crne Gore.

– Zato će njegovo ime biti upisano zlatnim slovima u srpskoj istoriji, kao ugledne ličnosti. On je u vrhu srpskog bogoslovlja našega vremena, kao takav je cijenjen i poštovan u cijelom pravoslavlju. Svojim bogoslovskim i književnim djelima pripada plejadi velikih bogoslova našega doba. U svojstvu predstavnika naše crkve učestvovao je na mnogobrojnim susretima i skupovima kako u pravoslavnim zemljama, tako i u inoslavnom svijetu. Vijest o njegovom upokojenju brzo je stigla do svih pravoslavnih crkava od kojih nam stižu njihova saučešća. Svojim upokojenjem blaženopočivši mitropolit ostavlja veliku prazninu u životu naše Crkve, a posebno u rješenju problema vezano za Crkvu ovdje u Crnoj Gori. Otišao je u trenutku kada je njegovo prisustvo najpotrebnije Crkvi i narodu. Nadamo se da će svojim molitvama pred Licem Božijim izmoliti da se prilike u Crnoj Gori riješe na najbolji i najkorisniji način za Crkvu, kako za srpski, tako i za druge narode u Crnoj Gori. U tome će mu sigurno pomoći Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški i drugi srpski svetitelji i prosvjetitelji. Vjernom srpskom narodu u Crnoj Gori ostaje da sleduje uzvišenom primjeru i poukama svoga blaženopočivšeg mitropolita, da grade i čuvaju jedinstvo u vjeri, u ljubavi i odanosti Gospodu našem Isusu Hristu, bratoljublju i odanosti svome otačastvu i svome rodu. Posebno bih naglasio ono što je blaženopočivši mitropolit gajio i nosio u svome srcu, a što je kao amanet ostavio svojoj vjernoj pastvi, a to je ljubav prema Kosovu i Metohiji i tamošnjem srpskom stradalnom narodu. I na kraju bih podsjetio na veliku želju blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija da se obnovi Njegoševa kapela na Lovćenu. Neka ovo bude njegov amanet vjernom srpskom narodu i Crnoj Gori. Neka je blažen put na koji danas odlazi duša našeg blaženopočivšeg mitropolita Amfilohija, velikoga čovjeka našeg vremena, čovjeka duboke vjere i velike ljubavi, ne samo prema svome rodu i porodu, nego ljubavi prema Hristovoj Crkvi i svim drugim narodima. Neka ga Gospod primi i pričisli likovima Svetih našega roda i likovima Svetih naše Svete Crkve. Neka je blaženi pokoj duši njegovoj i neka ga Gospod primi i pozna kao svoga. Bog da mu dušu prosti! – poručio je patrijarh Irinej.

Vladika Joanikije je kazao da je dolazak ovoliko značajnih ličnosti, ovoliko sveštenstva i monaštva i vjernog naroda sa svih strana, pod ovako teškim uslovima, veliki događaj, ravan velikoj žalosti koja je snašla Crnu Goru.

– Vaš dolazak je nama velika utjeha. Kad plačemo, ako zajedno plačemo, lakše nam je. Plače Crna Gora, i neka plače, ima za kime! Ali taj plač će se pretvoriti u radost, jer sve što je vezano za ime našeg mitropolita Amfilohija, sve se njegovom ljubavlju i Božijim blagoslovom pretvara u radost, jer je bio čovjek biblijski i jevanđelski, svetootački. Duboko je ponio svojim duhom i svojom mišlju u tajne Božije i ljudske, u tajne spasenja. Čovjek duboke, istrajne, tihe molitve i tihog ćutanja, a i takav besjednik kao apostol i kao novi Zlatoust, kao novi vladika Nikolaj Velimirović. Bog mu je dao te je obnovio Crnu Goru, i njene hramove, uljepšao lice Crne Gore, okadio svaki kamen, svako dijete pomilovao, svakog žalosnog utješio, svakoga gladnoga nahranio, svakoga beskućnika primio, svakoga uvažio, i sve trpio, i svakoga milovao svojom ljubavlju. On je bio čovjek Hristov, čovjek Hristove Golgote i Hristovoga Vaskrsenja. I njegova teologija je teologija Vaskrsenja. I njegova riječ je svijetla riječ koja prosvjetljuje misli i umove i osjećanja i oplemenjuje ljudske duše, a to je sve zbog toga što se oslonio i što se sjedinio sa Bogom ljubavi, i tu ljubav je izlivao na ovaj svijet i svojom molitvom i svojom riječju – kazao je vladika Joanikije.

Njegova žrtva za Crkvu i za Hrista, za istinu i pravdu Božiju, kako nastavlja, osposobila ga je da spozna tajnu Kosova i Metohije kao tajnu srpske golgote.

– Isto tako i Jasenovca i Crne Gore. I otkrio je da se Kosovski zavjet i tajna Kosova upečatila u Crnu Goru. I kada je gromko sa ovoga mjesta zagrmio: „Ne damo svetinje!”, to je značilo: „Ne damo Ostrog, ne damo Dečane, ne damo Cetinjski manastir, ne damo Patrijaršiju, Gračanicu, i Devič, i Moraču!” Može naš mitropolit danas reći: „Dobar rat ratovah, Crkvu svrših, vjeru održah.” A kako je ratovao taj rat? Najjačim oružjem! Istinom Božijom i pravdom, ali i ljubavlju, i molitvom, i trpljenjem, i praštanjem! Zato je i pobijedio u svakoj bici do danas, a u njegova smrt je zapečatila sve njegove pobjede do dana današnjeg! Zato i njegovu smrt, njegovu blaženu končinu doživljavamo kao pobjedu. Jeste velika žalost, ali to je takva žalost koja će se milošću Božijom pretvoriti u radost, ne samo Mitropolije crnogorsko-primorske, nego, uvjereni smo, mnogo šire i utješiće sve one koji danas plaču zbog rastanka sa mitropolitom Amfilohijem širom pravoslavne vaseljene. Ja, poslije svih govora i lijepih riječi, koje je svakako mitropolit Amfilohije zaslužio, a imajući u vidu da je to takav čovjek da će se o njemu govoriti, i ulaziće se u tajnu njegovog lika i djela, i njegovih vrlina, za buduće vjekove, znajući da će njegova slava blistati kroz vjekove, neću više govoriti, nego samo da vas pozovem da smognemo snage da se sa njime oprostimo i da ga ponesemo u molitvenom hodu do njegovog vječnog počivališta. Hvala vam na ljubavi, neka vam se na dobro vraća – poručio je vladika Joanikije.

Episkop bački Irinej je rekao da je jučerašnji dan bio ujedno i tužan i radostan, pri čemu više radostan nego tužan.

– Pored te tuge zbog rastanka, naša radost je veća zato što vjerujemo, a vjerujući i znamo, da je rastanak uvijek privremen. Mi se nadamo, ne samo da ćemo se jednog dana naći zajedno, nego da će to, blagodaću Gospodnjom biti u naručju Avraamovom, a prije svega u naručju Oca Nebeskoga u zajednici sa svima svetima, u zajednici Crkve koju nazivamo Nebeskom, a koja počinje već ovdje i sada, na zemlji, jer je to jedna crkva. Ne samo zbog toga, možemo pored žalosti da imamo i radost u srcu u ovom času jer nije vjerovatno slučajno, kao što i nema ničega slučajnoga u istoriji, ni u našim pojedinačnim životima, nego je i to po promisli Božijoj, kao pouka i poruka svima nama, da se blaženopočivši vladika upokojio uoči manastirske slave, uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskoga, da je njegovo tijelo bilo izloženo narodu Božijem na oproštaj, na cjelivanje, na poklonjenje, na sam prestoni praznik manastira, a da se evo danas predaje zemlji, a duša njegova ispraća na blaženi put ka Gospodu upravo u dan Hristovog Vaskrsenja, jer je svaka nedjelja u toku godine praznik Vaskrsenja Hristovog, i to u Hramu vaskrsenja Hristovoga, jedinstvenog po mnogo čemu u našem narodu u svim krajevima gdje on živi – poručio je episkop bački Irinej.

On je pročitao i Jevanđenje o sejaču i sjemenu.

– A to nije bilo koji sejač, nego je sejač sam Gospod Hristos, nebeski sejač, seje sjeme svoje, svoje Jevanđelje, nauku, spasenje, blagodat Duha Svoga Svetoga, sva dobra neophodna nama za život i spasenje i u vremenu i u vječnosti, i to božansko netruležno sjeme ne rađa uvijek jednako, nego kao što znamo iz stvorene prirode sa kojom i u kojoj živimo, kako će sjeme sazrijevati zavisi najviše od toga na kakvo tle će ono pasti. Spasitelj kaže da Njegovo božansko sjeme, njegova riječ i njegov život, padaju ča četiri vrste zemljišta: ili negdje ukraj puta, sasvim beznačajan dio zemlje bilo na kamenito tle, ili bilo, pak, u neki trnjak, u trnje, ili na plodnu zemlju. Ja neću da današnji dan pred ovdje izloženim tijelom svog starijeg brata, duhovnog oca mnogih među vama, a vas odavde svih, i velikog duhovnika i bogoslova Crkve uopšte, dakle pred njim koji jeste da tijelom nepomično leži, ali po drevnom predanju Crkve, po njenom iskustvu, duša svakoga koji kreće na ovaj blaženi put ka Gospodu, i dalje je za 40 dana na mjestima na kojima je provela svoj život na zemlji i u blizini i ljubavi svih onih koji su u ovom životu bili njegovi saputnici. Zato ćete mi dozvoliti da, umjesto drugog tumačenja, pokušam da protumačim današnju jevanđelsku priču Hristovu, ličnošću, i životom i služenjem blaženopočivšeg vladike Amfilohija, ili drukčije rečeno da primijenim ovu jevanđelsku priču na opis njegove visosti i njegovog života. Naravno u nadi da ću biti jezgrovit, a ne preopširan, čemu sam inače sklon. Za sjeme koje pada negdje ukraj puta sam Spasitelj kaže da se to odnosi na one ljude koji slušaju riječ Božiju, ali potom je od njih preotima đavo. Preotima je na hiljade i hiljade raznih lukavih načina, kojima se služi da bi lišio ljude spasenja, ričući kao lav i hodeći unaokolo i iskušavajući svako ljudsko biće. Ako osmotrimo unatrag ličnost i zemaljski život vladike Amfilohija, uvjerićemo se da u njegovom slučaju zrno Božije nije palo kraj puta i ne samo da ga đavo nikad nije oteo iz srca njegovoga, nego da je on to božansko sjeme zadržao u sebi, u svome biću, u svome srcu, ali i da je činio sve da ono nikne i u mnogim drugim dušama i savjestima i da donese mnogima spasenje i život vječni. Dalje, sjeme koje je palo na kamen, Spasitelj kaže da to znači one ljude koji zaista iskreno i sa radošću prime riječ Božiju, ali onda nemaju korijena i postepeno otpadaju dok ne otpadnu ne odolijevajući iskušenjima koje nailaze kroz život – kazao je episkop bački Irinej.

Oslanjamo li se na ličnost blaženopočivšeg oca i brata našega, nastavlja on, vidjećemo znajući, neko više, neko manje o njegovom životu da je on naravno odmah već u djetinjstvu, što u Crnoj Gori njegovih djetinjih i mladalačkih godina nije bilo nimalo jednostavno i bilo je nevjerovatan izuzetak u vrijeme najvećeg bezboštva i gonjenja crkve, da jedan dječak iz Morače, primi svim srcem Gospoda Hrista, da Njime živi i bude zbog Njega izložen iskušenjima još tada, a pogotovo kada su ga roditelji poslali u bogosloviju.

– To je za tadašnju Crnu Goru bio pravi šok, pa se čak i tadašnji politički vrh Crne Gore bavio takvim strašnim svjetskim problemom, kao što je činjenica da neki dječak iz Morače hoće da bude u službi Crkve, da nosi mantiju, i da ide u Bogosloviju. Druga iskušenja, još strašnija od tih, pratila su ga kroz cio život, do poslednjeg njegovog daha, kada je njegovo tijelo pokleklo pod svojom slabošću iskušenju teške bolesti, pri čemu moram da naglasim da ono što ćemo ponekad čuti od raznih medijskih magova, nije istina, to jest da je on preminuo od virusa koji sada hara, nego je on savladao taj virus, bio je danima, koliko ja znam 11 dana pobjednik tog virusa, ali tjelesna slabost, njegova pluća, organizam, nijesu izdržala to iskušenje. Ali to i nije iskušenje, to je jedino blagosloveno iskušenje jer Gospod poziva svakoga od nas kada je za njega najpotrebnije i kada je najsposobnije. On je uvijek među nama, i kada ga primamo, i u nama, tako je bio uvijek sa vladikom Amfilohijem, u njemu, sa njim, pored njega, i prizvanje da dođe u naručje nebesko nikako nije iskušenje, kao što su iskušenja u našem životu, nego naprotiv najveći blagoslov prije i do opšteg vaskrsenja svih mrtvih i preporoda svekolike Božije tvorevine koja treba da postane novo nebo i nova zemlja. Čujmo dalje kako Spasitelj objašnjava šta znači kad neko sjeme padne u trnje. To znači kad ga ljudi prime, ali prime ga tako što kasnije više zavole bogatstvo i slasti ovoga života i ti idoli, te fatamorgane i obmane satanske, koje ljudi smatraju srećom ovdje na zemlji, sve to je nešto što umrtvljuje čovjeka i on ne donosi duhovni plod, nego on umire duhom, a to je jedina istinska i strašna smrt. Vladika Amfilohije je mogao od djetinjstva da izabere to trnje, smatrajući ga, kao nažalost mnogi drugi, za cvijeće, ali on to nije učinio. On je još u najranijoj mladosti Duhom Božijim prepoznao šta je cvijeće, a šta trnje, iako je mogao da stekne i slavu i uživanja, i ugled, i bogatstva. Mogao je umjesto da bude skromni monah, da izabere da bude profesor ili bilo šta drugo, ali on to nije učinio – kazao je episkop bački Irinej.

Istakao je i da je životna deviza mitropolita Amfilohija bila: „Sve za Hrista, a Hrista ni za šta”.

– Zato, ponavljam opet, danas se više radujemo nego što tugujemo, iako radosna tuga jeste sadržaj podvižničkog života svih hrišćana, ili bi trebalo da bude. Sve ovo što govorim, ne znači da ja želim da stvaram neki kult ličnosti vladike Amfilohija, a to je njemu najmanje potrebno i tome niti bi težio u životu, niti je težio, niti bi duša njegova likovala zbog toga. To govorimo zato što znamo, a čuli smo i danas iz Poslanice Galatima Svetog apostola Pavla, vječnu istinu da ko živi za Hrista i Hristom, kao što je živio blaženopočivši naš vladika, taj može da kaže za sebe riječi Apostola Pavla: Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni! Te riječi mogao bi sada da ponovi, a vjerujem da ih i duša koja je ovdje sa nama i sa nama se moli, da ih ponavlja: „Ne živim ja, nikada nijesam htio da živim ja, nego Hristos živi u meni, jer je to bio cilj i naznačenje mog života u vremenu i u vječnosti.” Zato, opraštajući se privremeno od vladike Amfilohija, i ja se pridružujem, vjerujem, molitvi i želji svih vas, braćo i sestre, da ponovimo riječi zaupokojene službe: „Blažen je put kojim danas ideš, dušo.” Blažen je put kojim danas ide duša našeg pokojnika, i želim da poslednji dio svoga životnog puta završi onako kako Gospod očekuje i želi svima nama, a nadamo se i vjerujemo da će i on iz vječnoga života da se moli za svu svoju duhovnu djecu, za svu svoju braću, za svoj narod i za sve ljude koje je toliko volio bez obzira na svakojake razlike i suprotnosti među njima, a zato je i postigao i Gospod mu je darovao ljubav i poštovanje mnogih, o čemu svedoči današnje prisustvo arhijereja i drugih pomjesnih crkava i uprkos teškoćama putovanja, velikog broja braće arhijereja iz naše pomjesne crkve. Neka Bog daruje Carstvo nebesko svome vjernome sluzi, a i nas neka pomiluje i spase. Amin – poručio je episkop bački Irinej.

---

Bećković: Nova preporođena Crna Gora počinje od A, zato smrt nikome nije pala lakše nego njemu
Akademik Matija Bećković dirljivim riječima oprostio se od mitropolita Amfilohija. Kako je kazao, nadao se da će mitropolit Amfilohije sahraniti njega, i poručio da je bila velika čast za svakoga koga je sahranjivao proteklih trideset godina i tome se svako nadao.
– Ali nebo je odlučilo da se ja opraštam i sahranjujem njega. A znam da neću ni moći ni umjeti onako kako bi on mogao i umio. Gospod ga je pozvao u lučinske dane, bezmalo kada i Svetog Petra Cetinjskog i Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca pošto ih je svetim Lukom spojio. Njih dvojicu dugo je birkao i čekao, onoga koji je dostojan da u tri dana pribroji trećeg lučinca – Amfilohija Radovića, moračkog jasnovidca. I već sam vidio njegovu ikonu, dva sveta Petra Petrovića su dvije žive stijene na kojima je sagrađena Crnogorsko-primorska mitropolija Svete Srpske pravoslavne crkve. A treća najtvrđa stijena odvaljena u naše vrijeme iz crnogorskog kamenoloma bila je Amfilohije Radović. A sva trojica nisu bili manje vjerni Hristu od apostola Petra, postolja i kamena Hristove crkve. Onako kako ga je opisao Sveti Luka. Uostalom, apostol Petar se Hrista odrekao tri puta, a naša dva Petra nisu nijedanput, a nikada i ni za šta to ne bi mogao učiniti mitropolit Amfilohije Radović. Amfilohije se rodio na Božić i na krštenje dobio ime Risto. Naš narod i Hristosa zove Ristos. I dva sveta Petra Petrovića bili su pjesnici. Ovaj drugi je jedini gorostas u srpskoj poeziji. I Amfilohije Radović je pjesnik, i srpski narod je pjesnik, i najpjesmotvorniji narod. I srpski jezik je od najvećih autoriteta svjetske kulture ubrajan u najljepše i najvažnije jezike svijeta, i kako je rečeno, sposoban da stvori svjetsku, a ne budžadžku državu i zemlju Učmaliju. I Crna Gora je djelo poezije. A šta je teologija i monahologija nego stihologija i dokaz da ateističke poezije nema i, kako je napisao Ivo Andrić: „Pjesniku i njegovom djelu ni vrijeme ni ljudi ne mogu ništa. Velike ljude i njihova djela smrt samo uvećava, proslavlja i uveličava, a samo sitne duše i njihova nedjela poništava. Danas počinje drugi novi vječni život Amfilohija Radovića – poručio je Bećković.
Podsjetio je da kad je hirotonisan na Cetinju, da mu je rekao ako želi biti svet, nema boljeg mjesta ni zemlje za takvu priliku i ulogu.
– Kažu da Bog svakoga drži na zemlji dok uradi ono zbog čega se rodio. To je potvrdio svojim životom i mitropolit Amfilohije. Gospod ga je pozvao u pravi čas, baš kad je trebalo. A ko će k`a Bog? Da ga je pozvao ranije, ne bi valjalo, no đe ja da Boga učim. Pozvao ga je na nebo gdje će sam moći više da učini za svoj narod i svoju crkvu, nego da je ostao na zemlji, gdje je učinio sve zbog čega se rodio i zbog čega ga je Bog stvorio. Nova preporođena Crna Gora počinje od A, zato smrt nikome nije pala lakše nego njemu, zato je na odru ovako blažen i spokojan. Zato mi plačemo, a on i nebo se raduju. Kao što je Sveti Đorđe nekad ubio aždaju, tako je i Amfilohije u naše dane pogubio koronu. I ne samo bolest nego i kao virus bratske mržnje. Pozivao me je da dođem u Crnu Goru, a kad sam ga podsjećao da su mi ulazak zabranili, rekao je: „Pa neka te malo zatvore”. Kao što su zatvorili vladiku Joanikija i tolike monahe i sveštenike hapsili i ponižavali, a njega satima držali u policijskoj stanici, ali mu nisu naudili. Na kraju je svijet vidio litije kakve nigdje nije vidio i nikad ranije čuo jedinstven poklič kakav se ni u jednoj zemlji nikada nije čuo. Ne damo svetinje! Iz bratskih jama grobova i bezdana grunuo je na svjetilo dana mladi, lijepi, zdravi svijet Crne Gore. I pokazao da ga ima kao cvijeća, što ga vidimo i danas. Ili je Crna Gora riješila da ozdravi. U ove dane kad cio svijet pere ruke i govori s krpom na ustima, ispraćamo na dalek put mitropolita Amfilohija, onako kako su ispraćeni još samo kralj Aleksandar i patrijarh Pavle. I već vidimo kako ga, koliko danas, grle Sveti Justin Ćelijski i Sveti Nikolaj Lelićki i Žički i dočekuju riječima koje se prolamaju nebesima: Ne damo svetinje! Srećan put, kažemo i mi, a Nebesa uzvraćaju: Dobro došao, Amfilohije – poručio je akademik Bećković.


Krivokapić: Iskazali jedinstvo u vjeri i ljubavi
Mandatar za sastav nove vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić rekao je da je jučerašnji dan „litija svih dosadašnjih litija koje su se slile sa svih krajeva, koju je i danas predvodio niko drugi nego naš mili mitropolit”.
– Sabrao nas je danas naš blaženopočivši mitropolit Amfilohije da bismo pored njegovog odra iskazali jedinstvo u vjeri i ljubavi, jer je naš Đedo uvijek svjedočio sladčajšega Gospoda vjerom i ljubavlju. Današnji dan je litija svih dosadašnjih litija koje su se slile sa svih krajeva, i danas je predvodio niko drugi nego naš mili mitropolit. Pogledaj još jednom na narod svoj, mili mitropolite! Sveti vladika je podučavao da podvizima možemo duhovno uzrastati ka nebu. Vođen samirnom bogomudrošću, usavršavao je svete vrline ka svemu vječnom i bogovječnom. Za ovaj prolazni zemaljski trenutak svjedočio je da su preduslovi samo dvije stvari: iskrenost i istina, i zato njegove riječi gromko odzvanjaju i nadaleko se čuju. Iako si vaskrsnuo Crnu Goru, doživio si da trpiš nevolje i muke radi Gospoda i to od svoga naroda, znajući da tako postaješ bliži Bogu. Valjda je to usud trona Svetog Petra Cetinjskog.
Svaki susret sa tobom je bio radost i učenje. Moja najveća radost je naš susret 30. avgusta uoči ponoći. Taj tvoj zagrljaj ću nositi do svoje potonje ure, a riječi koje si rekao neka odzvanjaju svim našim srcima. Rekao si: Blago meni! – poručio je Krivokapić.
Kako je kazao, mitropolit je svakog čovjeka doživljavao kao vječnog sabrata i u kom je vidio bogoliki lik.
– U našem poslednjem susretu posebno doživjeh jasno da su tvoje sve misli, osjećanja od Gospoda. Tako biva sa čovjekom čim pronađe sebi vječnost. Mitropolit je izgradio sebe vrlinama kao sveoružjem Božijim, jer jedino se tako odnosi pobjeda nad svakim zlom, nad svakim iskušenjem. Svojim monašanjem postao je Hristov vojnik, koji ni jedne jedine sekunde nije demobilisan i zato je njegov primjer kao magnet bio da se umnoži i monaštvo i sveštenstvo.
Ovo je izuzetan gubitak za naš narod, ali za svo vaseljeno pravoslavlje. Građani Crne Gore su ostali bez velikana koji stoji rame uz rame sa Svetim Petrom Cetinjskim i genijalnim Njegošem, pa su mu se ispunile poslednje želje kada je rekao da će živ ili mrtav slaviti slavu svoga manastira i njegove Bogoslovije. Tako će ubuduće tri jerarha Crne Gore da se slave tri dana uzastopno. Sveti vladiko, tvoj odlazak je žrtva i zalog naše budućnosti, a tvoje djelo i putokaz naša obaveza. Dragi naš mitropolite, tvoja duša se sada naslađuje gledanjem u lice sveblagoga Tvorca. Oprosti svima nama ako smo te čime uvrijedili i kako si se za života molio za nas, ne prestaj i dalje se moliti.
Neka ti je vječna slava, počivaj u miru! Hristos voskrese – poručio je Krivokapić.


Bečić: Nadam se da ćeš biti poslednji vladika koji je morao braniti Crkvu od dijela svog naroda
Predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić rekao je da se oprašta od svog prijatelja ali i jednog od najvećih duhovnika i teologa ovog vremena.
– Kao eruditu i poliglotu upoznali su ga brojni diplomatski predstavnici i, cijeneći njegov doprinos duhovnog preporoda svoje pastve, mogli su kao i svi mi čuti njegove riječi: „Da Bog ne gleda ko je ko i da su svi zemaljski narodi božji narodi. Te danas Mitropoliji crnogorsko-primorskoj stižu telegrami saučešća od SAD do najvećih zvaničnika Evropske unije kao što je komesar Varhelji, na čemu im je Crna Gora zahvalna. Vjerujem da danas kao predsjednik Skupštine Crne Gore u ovom hramu, pred ovim svetim odrom, stojim ovdje u ime svih vas koji ste nas birali i predlagali, ne samo da vas predstavljamo i u ime vas odlučujemo nego da se u ime vas i zahvalimo i od ljudi oprostimo. Ovaj put nešto drugačije, jer je on neko sa kim se morate oprostiti, a sa kojim se nije moguće rastati. Baš tako se i ja danas opraštam od tebe, vladiko, vjerujući da se nikad nećemo rastati. Nadam se da ćeš biti poslednji vladika koji je morao braniti Crkvu od dijela svog naroda, a branio si je i odbranio tako da si svakom unaprijed oprostio. I da tako nijesi postupio, nema tog Crnogorca koji ti ne bi zamjerio, a nije jer si svetinju u sebi nosio. Znao si to jer si sam kao morački sin oštar u izražaju, a blag u postupanju – kazao je Bečić.
Kako je poručio, tako braniti, a ništa ne uzeti, toliko uraditi, a sve podariti, toliko sagraditi, a sve pokloniti, mogu samo veliki i besmrtni.
– Da je tvoja etika utemeljena ne samo na jevanđelskim načelima, nego i na misli o neophodnosti pravednih zakona, simbolično govori činjenica da si u reprezentativnom, naučnom radu na jednom naučnom skupu svog prethodnika Petra Prvog, kao mirotvorca i zakonodavca, najdubljom mišlju doveo u vezu sa starozavjetnim prorokom i zakonodavacem Mojsijem. Posebno je impresivno sa kolikom dubinom uočavaš i apostrofiraš činjenicu da Zakonik opšti, crnogorski, brdski ima onoliko članova koliko je godina na zemlji proživio Hristos, kojem je sa cetinjske mitropolitske katedre pored tebe služio i mitropolit Petar Prvi. I jedan i drugi, osim duhovne brige, brinete i nad pitanjem kakvim zakonima osigurati bratsku slogu i spokoj u društvu, a ne svađu i mržnju. To potvrđuje i jučerašnji telegram saučešća beogradskog muftije Mustafe Jusufspahića koji juče kaza: „Kada su huligani palili našu džamiju i kada je falilo pametnih i mudrih glava, tada je poštovani i hrabri mitropolit Amfilohije stao ispred razuzdane mase braneći dobro od zla u svima nama. Alal vjera, čestiti muftijo. Alal vjera, čestita porodico Radović. Vječan ti mir i spokoj, mitropolite. Počivaj na ovom svetom mjestu koje je jedno od najvećih dostignuća tvog predanog rada. Čuvaj nam i blagosiljaj Crnu Goru, našu majku i našu otadžbinu. Čuvaj je onako kako si se znao suprotstaviti kada su je pokušali omalovažiti. Živjelo pomirenje. Živjela Crna Gora – zaključio je Bečić.


Sahrani prisustvovali Vučić i Dodik
Svetu zaupokojenu arhijerejsku službu sa opijelom služio je patrijarh srpski Irinej, uz sasluženje gospode mitropolita borispoljskog i brovarskog Antonija (Ukrajinska pravoslavna crkva), elbasanskog Andona (Albanska pravoslavna crkva) i zagrebačko-ljubljanskog Porfirija i episkopa budimljansko-nikšićkog i administratora Mitropolije crnogorsko-primorske Joanikija, bačkog Irineja, šumadijskog Jovana, mileševskog Atanasija, dizeldorfskog i njemačkog Grigorija, pološko-kumanovskog Joakima, raško-prizrenskog Teodosija, kruševačkog Davida, episkopa pakračko-slavonskog Jovana, bihaćko-petrovačkog Sergija, episkopa timočkog Ilariona, niškog Arsenija, zahumsko-hercegovačkog Dimitrija, remezijanskog Stefana, dioklijskog Metodija i umirovljenog zahumsko-hercegovačkog Atanasija, mnogobrojnog sveštenstva i sveštenomonaštva naše i drugih pomjesnih crkava.
Prisustvovali su i ambasador Srbije u Crnoj Gori Vladimir Božović, mandatar za sastav nove vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa visokom delegacijom Vlade Srbije, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, veliki broj poslanika Skupštine Crne Gore, među kojima lideri i funkcioneri Demokratskog fronta, Demokrata, Socijalističke narodne partije, Prave Crne Gore, Ujedinjene Crne Gore, Radničke partije... iz svih crnogorskih gradova, kao i diplomatski predstavnici stranih država, predstavnici institucija kulture Crne Gore i država regiona. Prisustvovala je i visoka ruska delegacija u ime patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila, kao i predstavnici svih vjerskih zajednica koje djeluju na teritoriji Crne Gore, i mnoge druge uvažene ličnosti iz svih sfera društva.
Prisustvovala je i doktorka Jelena Bojović Borovinić, načelnica Odjeljenja za pulmologiju KCCG, koja je liječila mitropolita Amfilohija od kovida-19. U hramu su juče bili i proslavljeni sportisti poput Dejana Bodiroge, Vladimira Mandića...


Una do kraja uz mitropolita
Pokraj mitropolita juče je cijelog dana stajala njegova kuma Una, koja je bila jedno od zaštitnih lica litija. Mitropolit je u više navrata pričao kako je Una policajcu koji se nasmijao kad je vidio na litiji kako nosi ikonu kazala: „Šta se smijete, ovo je jako ozbiljna stvar”. Mitropolit je to tumačio kroz priziv djece Bogu, za koju je rekao da nekad bolje shvataju mudrost Božiju zbog svojih neokaljanih srca.


Dan žalosti i zastave na pola koplja
Povodom smrti mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, u Crnoj Gori je jučerašnji datum, 1. novembar, u sedam opština proglašen za Dan žalosti, u Budvi, Tivtu, Kotoru, Herceg Novom, Plužinama, Beranama i Andrijevici. U Andrijevici je čak proglašena trodnevna žalost, od petka, 30. oktobra, dana kad je mitropolit preminuo, do nedjelje, 1. novembra, kad je sahranjen.
Na svim institucijama u opštinama koje su proglasile Dan žalosti zastave su bile na pola koplja.


Ostadosmo bez učitelja i vođe, ali dobismo svetitelja
Milutin Popadić, kako se predstavio iz okupiranog Kosova, imao je tri poruke za mitropolita Amfilohija.
– Oprosti mi, vladiko, Đedom ću te zvati, s Kosova ti pišem, tu želim ostati. I dok ću rado da kažem prije svega znam Kosovo i volim, od zemlje do neba. Uvijek kad je teško, stizao si prvi, gladnom dao hljeba, ranjenima krvi. Na rukama svojim nosio si kosti ubijenih Srba, Bog da im dušu prosti. Možda me se sjetiš, nije bilo davno, stao si pred dijete srpsko pravoslavno. Ja u tebi gledam, a Šiptar nam prijeti, viče: „Svaki Srbin, sad će mrijeti”. A ti, Đede, kažeš: „Znaš li ko te brani, čuvar pećkog trona na tvojoj je strani”. Mene rukom grli vladika najdraži, priznaću, pošteno, to me okuraži. I mantijom briše moje suze s lica, Kosovo će izdat samo kukavica. Vladiko, i tebi još da kažem ovo, za tebe se moli raspeto Kosovo. Hristos Vaskrse.
Druga poruka je od prizrenskih bogoslova iz carskoga grada Prizrena, služili su pomen i spjevali mu pjesmu kao svetitelju. I treća poruka je vladike Maksima iz Kalifornije, učenika svetog mitropolita.
– Ostadosmo bez učitelja i vođe, ali dobismo svetitelja, amin Bože daj. Hristos Vaskrse – poručio je Popadić.


Davidović: Nijanse su do pomirenja
Milion puta smo se ćerali oko vjere i nacije, a on mučenik često bi rekao da je Crnogorac, rekao je nad odrom mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović, prijatelj Amfilohija i značajan donator u obnovi manastira i crkava u Crnoj Gori.
– U njegovu čast, tu noć sam postavljao pitanja najumnijim ljudima, Crnogorcima iz Crne Gore, da li je moguće pomirenje – rekli su mi samo su nijanse do pomirenja. Bio sam presrećan, otprilike, kao kada mi se Nemanja rodio – kazao je Davidović i zaključio: „Pošalji im `planinu moći` i reci da se ova `naša kuga`, koja je gora od milion korona, konačno okonča”.

Suzana Radević

Milan Sekulović

Ivan Petrović

Lazar Ružić

Srđa Boljević

Radoje Živković